Čizme skitaljke, život iz bajke & mi

Dobrodošli na moj blog

10.04.2014.

Al nisam normalna.

Evo 2 sata je ujutro, ja sjedim i pišem tri novinska teksta odjednom, jedem žele (halo, znaš ti koliko to ima kalorija). U pozadini čujem televizor, pjeva "Bele rade, bele rade, ko li mi ga sada krade?"
Moja sfera interesovanja i djelovanja što se tiče novina se proširuje. Radim na još jednom, doduše važnijem polju. Tj. počinjem. Upravo sam poslala svoj prvi tekst, jedva čekam da to zaživi nekako, pa žurim.

Danas su roditelji ponovo izrazili zabrinutost mojim zaposlenjem i traženjem istog, i obavezama koje nisu fakultet.
Rekao je: "Fakultet je na prvom mjestu. Svi ti traže diplomu u životu."
Rekla sam: "Više na konkurs za posao ne predaješ diplomu već CV. Diploma je jedna stavka u CVu, a moje iskustvo ostalih deset stavki."
Malo je šutio sa onim poluosmijehom na licu. Progunđao je "Ma sve ti znaš."
Volim kada mu odgovorim i ne može mi uzvratiti valjanim argumentima, pa mu je i drago i krivo, što me eto ima, što sam toliko slična njemu.

Danas sam razgovarala sa generalnim direktorom jedne osiguravajuće kuće. Volim kako se iznenade i ne znaju ponašati kada im kažem koliko imam godina i sve to. I ima nešto u tome da muškarci na pozicijama privlače žene. Mislim, ne vizuelno, već stav. Kravata, odjelo, šajni kancelarija i elokvencija, ozbiljnost, ima nešto u tome. Naravno, dok pričaju ono što želite da čujete, i dok ne saznate da su oženjeni. i imaju dijete.
Mislim, generalno je privlačno upoznati uspješnu osobu, koja ima zanimljivu priču iza sebe, ne samo za zasnivanje veze nego i za prijateljstvo. Zanimljiv je on, zaista jeste.

Danas mi je jedna komšinica postavila pitanje zašto se ne riješim svog psa, kada ću to učiniti, kada ću ga prodati, jel mi ga to žao?
Samo sam je pogledala, pitala "Šta ima, kako si, jesi se ti naspavala", jer, prije nego se umješala u moj život, ona se nije sjetila pitati ni kako mi je dan počeo.
Ljudi su čudo! Čudo!
Pa jel ja tebe pitam kad ćeš se riješiti tog vrta hibridnog u koji stavljaš đubre kao da živiš na najvećem selu i koji smrdi, i koji je sav prašnjav, i one biljke, sve ti zagađene, auto naidje svako pet minuta, ti to jedeš.
Meni ne smeta tvoj vrt, a zašto? ZATO JER JE U TVOM DVORIŠTU!
Logično nekako. Iskulirat ću, iskulirala sam, jer te poznajem čitav život i starija si žena i cijenim te, tako sam odgojena.
Ali, naredni put ću stati i objasniti ti sasvim pristojno kako se stvar po pitanju tračanja i prenošenja i zabijanja nos u tuđi posao odnosi sa vjerom, kada je već toliko potenciraš.
I da, postavljat ću slike svog psa na facebook pa neka ti ih tvoj sin pokazuje, i da, bit ću Londonska gospođica, jer mi se može.
Oblačit ću se tako jer mi se može, šetat ću psa rano ujutro kad ti zalijevaš svoje sadnice, drugačije me i ne vidiš. I da, hoću, pisat ću i gledat ćeš me na TVu i neka, ne zanima me, moj pas će ostati tu zauvijek! Da.
A i ako ga sklonimo, ako ga poklonimo, to će biti jer smo mi tako odlučili, a ne jer si nas ti prosvijetlila i izvela na pravi put.

Zaboga, znaj gdje ti je mjesto! U mojoj avliji sigurno nije!

23.03.2014.

:/

Kako bih voljela da me malo primjetiš.
Da me ne pitaš samo imam li para, boli li me stomak, trebaju li mi moje roze tablete.
Voljela bih da osluhneš moje suze koje padaju dok te nema, dok njih dvoje nema, dok sam sama i čujem samo zvuk akvarijuma sa drugog sprata.
Nikog u kući, od 15 soba, samo u jednoj prigušeno svijetlo. I osjećam se sama na svijetu.
Voljela bih da me pitaš ide li mi se u kino, da skoknem sa tobom do Bjelašnice, da se smijemo u tvom autu ispred pekare u 2h ujutro.
Da ne strijepim kada čitam novosti iz crne hronike, kada čujem da je negdje bio udes ili pucnjava, da ne razmišljam da li se drogiraš ili ne, da li se negdje opijaš ili ne, da li još dišeš ili si izdahnuo negdje između vazdušnog jastuka i šoferšajbe.
Voljela bih da se smrtno ne bojim za tebe, da svakog sabaha, nakon Fatihe ne molim Boga da te vrati nazad na pravi put, da te približi nama, da ne budeš crna kutija, vječno zatvorena.
Da me ne sasječeš sa onim "Pričat ćemo sutra o tome.", "Neću da pričam o tome", "Pusti me.."
Da nam se komunikacija ne svodi na: gdje je ključ, gladan si/nisi, gdje je dukserica/trenerka, gdje je Blek/jesi ga šetao ili ne.
Sve to vrijeme koje provodiš sa glupim, zatupljenim oportunistima od svojih drugova.. da bar pola provedeš sa mnom. Da bar jebenu trećinu provedeš sa mnom.
Da izađeš sa mojim momkom, da se smiješ njegovim uvijek preludim vicevima, da idemo sa našim rođacima, da putujemo svijetom, da idemo gdje god hoćemo, jer nam se može, samo ti i ja, upalimo auto i odemo do mame i baba kad nisu tu, ponesemo roštilj, iznenadimo ih. Jer možemo, jer nam je super zajedno i slušamo cajke u tvom autu i komentarišemo žene, ili filmove, ili muziku, ili šta god ti želiš.

Voljela bih da osjećaš koliko te volim, koliko se bojim, strahovito bojim za to što će postati od tebe, za to što radiš od svog života. Bojim se da te sutra neću imati, da ćeš zakačiti neku bolest od silnih lakih djevojaka sa kojima si stalno, da je će ubiti ili izbosti neka pijana budala sa stola pored, jer si ga zakačio, jer je on tebe zakačio, jer nikome nikad ne ostaješ dužan. Bojim se da ću te posjećivati u nekom zatvoru, da će te uhvatiti sa ko zna čime, da će biti kasno da ti pomognem, da te spasim i da budem tu za tebe.

Bojim se odkad sam te onog jutra vidjela natečenog i razbijenog, u modricama, još mi je onaj isti miris hlora u nosu i izaziva mi muku. Ne mogu. Svako jutro i svako veče molim Boga za tebe, ali ti ne znaš, ne vidiš, ne zanima te.

Želim da te grlim više, da se osjetim sigurnom sa tobom, da se smijem sa tobom, da sve radimo zajedno, da budemo raja, da vidiš da sam okej, i zanimljiva, i opuštena, i ne gunđam konstantno. Da doručkujemo zajedno, da se hrana koju napravim za nas dvoje, kad se potrudim, ne ostane čekajući danima. Želim da ne spavam sama u ovoj kući, da budeš tu.

Želim da se smiriš, da imaš jednu djevojku i jednog dobrog prijatelja, želim da provodiš više vremena sa nama, da ti bude ugodno u našem društvu, da ne budeš na iglama kada nekad večeramo zajedno.. Da ne moram da krijem tvoje budalaštine i gluposti, da lažem za tebe kako bih sačuvala zdrav razum i sebi i našim roditeljima.

Želim da me vidiš, da vidiš  našu porodicu, kako svi umiremo od brige za tobom, da staneš i da skontaš kako te niko na ovom svijetu ne voli kao ja, kako bih sve dala za tebe, i da zbog toga prestaneš da mi oduzimaš sebe, da riskiraš svoj život, da oduzimaš vrijeme u kojem možemo biti zajedno, u kojem možemo uživati.


Stariji postovi

Čizme skitaljke, život iz bajke & mi

***
"Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog izvora emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji sebi neće dozvoliti,
niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta...

Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!"

Pablo Neruda

MOJI FAVORITI

brojac poseta
.
Powered by Blogger.ba